Prethodnih dve, dve i po godine moja majka je pratila tržište nekretnina u Beogradu, sa ciljem da nađe povoljno stan u istom po nekoj relativno normalnoj ceni, a opet da bude relativno blizu centru, jer mi se ne isplati da nađem nešto daleko od centra pošto ionako iz Mladenovca do Beograda stižem za sat vremena.

Pošto kredit nismo mogli da podignemo (ćale ne radi, u penziji je, keva radi ali već ima preko 30 godina staža tako da će i ona uskoro u penziju, a ja sam student, tj. nezaposlen), odlučili smo da stan kupimo kešom, odnosno životnom ušteđevinom mojih roditelja i kol’ko uspemo da pozajmimo novca od naše šire porodice. Kada smo videli koliko novca imamo i kolike su cene kvadrata po Beogradu, shvatili smo da možemo da kupimo:

  1. malu garsonjeru bliže centru, ili
  2. nešto veći stan u nekom udaljenom naselju

Kao neko ko u Mladenovcu ima kuću od 150 m² malo mi je neralno zvučala ideja da damo sav novac koji imamo na stančić koji je manji od dnevne sobe koju imamo ovde u kući, pa makar bio i u “krugu dvojke”. S druge strane, kupiti veći stan u Kotežu ili nekom drugom udaljenom naselju isto nije idealno, jer neretko iz tih naselja treba više vremena da se stigne do centra nego meni autoputem iz Mladenovca.

Pre nekih dva-tri meseca smo angažovali agenciju za nekretnine u Beogradu i oni su nam iz nekog razloga stalno nudili novogradnju – u izgradnji ili tek završenu. Što se tiče stanova u izgradnji, bilo je par lepih ponuda (mislim na lepu lokaciju i prihvatljivu cenu), ali meni se baš i nije nešto čekao drugi kvartal sledeće godine da se uselim; a i niko ne može da nam garantuje da će taj stan ikada biti završen, a plaćanje je, naravno, unapred. Gotovi stanovi su bili ili jako daleko, ili relativno blizu centru ali su zato bili prilično mali i uz to prilično skupi. Onda se i moja majka uključila u pretragu stanova putem interneta, pa je javljala ovima iz agencije da nam zakažu razgledanje i sve ostalo što ide uz  to. Tada smo videli i par lepih ponuda – bio je jedan stan na Bogosloviji od 32-33 m² za isto toliko hiljada evra, i bili smo zainteresovani za kupovinu, ali se ispostavilo da papiri nisu u redu i da čitava zgrada možda nikada neće moći da se uknjiži, pa smo odustali od toga. A videli smo i razne gluposti: Ne znam tačno kako se zove taj deo grada, ali uglavnom ide se od Autokomande (u pravcu prema Nišu) autobusom broj 18 do njegove okretnice, pa se tu hvata autobus br. 20 i onda još dve stanice do garsonjere od 34 m² koja košta 43000 evra. 1265 evra po kvadratu u nekom, da izvinite, Pičkovcu. Pa ja za 43000 evra mogu da kupim kola i gorivo za narednih 10 godina da putujem iz Mladenovca za Beograd, i svaki put ću stići pre do centra nego da putujem odatle. Jeste ta garsonjera nova i lepa, ali meni ne treba (citat agenta agencije koja prodaje dotičnu nekretninu) “keramika u kupatilu koja košta 4000 evra” – meni treba stan koji je relativno blizu centra, a keramiku ću sam da kupim ako mi treba. Uz to, ta garsonjera ima i otvorenu terasu od jedno 3-4 m² (koji naravno ulaze u kvadraturu stana) koja gleda na – zid druge zgrade. Totalno loše odrađeno.

Na kraju smo verovatno imali veliku sreću da naletimo na oglas za stan istog dana kada je on izašao, da ga dva dana posle toga pogledamo i treći dan već kaparišemo. U pitanju je jednosoban stan od 40 m² sa pretsobljem, kupatilom, kuhinjicom, trpezarijom, spavaćom sobom i malom zatvorenom terasicom (2 m²). Nalazi se na Crvenom krstu i da, potrebno mu je renoviranje (nije krečeno bar 10 godina), ali i sa novcem koji uložimo u renoviranje izaći će nas prilično jeftino (“jeftino” u odnosu na cene stanova u tom delu gradu, a cifra je za mene i dalje misaona imenica). Evo kakav pogled imam iz novog stana:

Pogled iz stana

Slika unutrašnjosti stana neću još objavljivati nego ću sačekati da renoviranje bude gotovo pa ću objaviti uporedno slike pre i posle renoviranja. Cifru koju smo dali za stan takođe neću objaviti jer je totalno nebitna u ovoj priči, osim možda za one koji planiraju da kupe stan u Beogradu, a oni će već videti i sami kakve su cene.